Postoje trenuci u povijesti kada se znanost, gotovo nesvjesno, nađe na pragu. To nije očit granica, već suptilan prozor, poput onih opisanih u perzijskom misticizmu Rumija, gdje je "vrata koja ste tražili već bila otvorena". Danas ta otvorenost vodi ravno u srž pitanja starog koliko i samo čovječanstvo: što je život uistinu? I, iznad svega, kakav je njegov odnos samosviješću?

Više od dva stoljeća biologija uspješno djeluje unutar mehanističke paradigme: stanice kao strojevi, geni kao programi, mozgovi kao sofisticirani procesori. Snažna naracija, sposobna objasniti mnogo toga. Ali ne sve. Čudno, baš kao što tehnologija dešifrira beskonačno malo, a umjetna inteligencija replicira funkcije koje su se nekoć smatrale isključivo ljudskim, određeni se fenomeni sve teže mogu ograničiti unutar granica materije kakvu smo je oduvijek zamišljali.

To se dogodilo, na primjer, kada su fizičari i biolozi počeli otkrivati da mnoge vitalne funkcije — od fotosinteze do osjetilne percepcije, od enzimatskih reakcija do embrionalne morfogeneze — čini se da iskorištavaju načela specifična za kvantnu fiziku. Koherentnost, tuneliranje, isprepletenost. Pojmovi izmišljeni da opišu ponašanje elektrona i fotona, a ne stanica i organa. A ipak, tu su, pojavljuju se unutar same dinamike života.

Kamo sve ovo vodi? Možda do radikalnije vizije živog: ne samo materije koja se sama organizira, već informacije koja se sama strukturira kroz polja, simetrije i nelokalne procese kvantne mehanike. Vizije u kojoj život više ne izgleda kao biokemijska slučajnost, već kao izraz dubljeg poretka.

David Bohm, jedna od vodećih ličnosti fizike dvadesetog stoljeća, govorio bi o "impliciranoj strukturi": skrivenoj razini stvarnosti, temeljnijoj od same materije, iz koje proizlaze oblik, kretanje i — prema nekim tumačenjima — čak i svijest. Istovremeno, mnoge istočne tradicije mudrosti tisućljećima zastupaju postojanje univerzalnog "svjesnog načela", suptilne matrice koja povezuje sva živa bića.

Danas, zahvaljujući zajedničkom napretku sustavne biologije, kvantne fizike i neuroznanosti, moguće je istražiti ovu hipotezu novim alatima, kako znanstvenima tako i filozofskim. Stoga se pitanje vraća u prvi plan, relevantnije no ikad: proizlazi li svijest iz života ili život iz svijesti?

Autor ove knjige zagovara drugu hipotezu, tvrdeći da su organizmi — od bakterija do ljudi, od biljaka do planetarnih sustava — individualizirani izrazi univerzalnog Polja svijesti. To nije mistična ideja, već moguće prirodno proširenje najdubljih implikacija kvantne teorije.

Cilj nije zamijeniti znanost metafizikom, niti ih naivno spojiti. Radije, cilj je pokazati da, kada se promatraju otvorenog uma, biologija i fizika ne dijalogiziraju tek: one konvergiraju. A u toj konvergenciji može ležati novo razumijevanje života, uma i samog svemira. Ova knjiga poziva čitatelja na putovanje kroz te veze: put koji započinje kvantnom strukturom živih bića, prolazi kroz ulogu informacije i polja te konačno dolazi do najvrtoglavijeg pitanja: ako je svemir prožet Poljem svijesti, onda svaki oblik života nije tek organizam, već otvoren prozor u skrivenu Inteligenciju svijeta.