Stoljećima se čovječanstvo bavi misterijom svijesti i odnosom između uma i materije. Neki su tražili odgovore u dubinama religije, drugi u apstrakciji filozofije, a još neki u sve sofisticiranijim alatima znanosti. No postoji jedna ideja koja se proteže kroz stoljeća i čini se da se povremeno ponovno pojavljuje s obnovljenom snagom: mogućnost da je svijest, ili barem primitivni oblik iskustva, temeljna i sveprisutna svojstva svemira. Ova prastara ideja snažno se ponovno pojavljuje u raspravi koja trenutno uključuje neuroznanstvenike i filozofe svijesti. Ta je rasprava, rođena u sklopu nove kvantne fizike, razvijena s takvim zamahom da je privukla i interes šire javnosti.

Spinozin pojam 'Deus sive Natura' predstavlja jednu od najsnažnijih i najradikalnijih formulacija te vizije: sve što postoji izraz je jedinstvene božansko-prirodne supstance, a ono što nazivamo 'duhom' ili 'sviješću' nije rijedak slučaj, već sama tkanina postojanja. Iz te perspektive, zvjezdano nebo, otkucaj stanice, kretanje subatomskih čestica i intuicija pjesnika nisu odvojeni fenomeni, već manifestacije vitalnog i svjesnog kontinua.

Ova knjiga kreće na putovanje od arhajskog mišljenja do suvremene znanstvene rasprave, prolazeći kroz misli antičkih filozofa, srednjovjekovnih mistika, modernih idealista i teoretičara kvantnog uma. Cilj je ponovno ispitati Spinozinu misao izvan njezine povijesne dimenzije, pokrećući razmišljanje o njezinim implikacijama za budućnost znanja. Ovo istraživanje neće biti ograničeno na opis, već će nastojati u dijalog uključiti različite tradicije i discipline: filozofiju, fiziku, neuroznanost i etiku.

Pitanje koje prati pripovijest jednostavno je i istovremeno vrtoglavo: što ako svijest nije kasni proizvod evolucije, već izvorna svojstva same stvarnosti? Kad bi to bila istina, svaki bi se fragment svemira – od kamena do misli – sudjelovao u istoj tajanstvenoj svijesti. Svijesti koja nas ujedinjuje ne samo s drugim ljudskim bićima, već i sa cijelim kosmosom.

Kroz svoja poglavlja knjiga ilustrira kako je ta ideja nastala, preobražena, kritizirana i kako je znanstvenici i filozofi i danas oživljavaju. Ne radi se o analizi dogme, već o otvaranju prostora za promišljanje sposobnog nadvladati barijere između disciplina i svjetonazora. Jer, možda, razumijevanje svijesti znači preispitivanje čitave tkanine stvarnosti – a možda, u konačnici, znači preispitivanje samih sebe.